Oporavak, nada i pravda za žrtve seksualnog nasilja u ratu


FOTO: UNDP

Prije nekoliko dana suprug me je upitao – sav zabrinut i ozbiljan – kako to da izgledam toliko drugačije ovih dana. Pitala sam ga na što je mislio, a on je odgovorio nešto poput „Pa, samo te jako dugo nisam vidio tako smirenu. Što se promijenilo?“

Naglasci

  • Seksualno nasilje, obično nad ženama i djevojčicama, ali također i nad muškarcima i dječacima, je značajka gotovo svakog zabilježenog sukoba.
  • Nazvan ‘Ja sam više od svoje traume’, UNDP-ov projekt je usvojio sveoubuhvatan, cjelovit pristup poboljšanju kvalitete života žena koje su sudjelovale u njemu.

Znala sam na što je mislio. Istina je da sam se jedva smijala posljednjih dvadeset godina. Bila sam jako ogorčena zbog svega što se dogodilo tijekom rata i tako ljuta zbog  izostanka pravde za sebe i druge žrtve seksualnog nasilja da na početku uopće nisam htjela sudjelovati u programu oporavka.

Na sreću, na kraju sam prihvatila tu ideju. Nakon nekog vremena počela sam se radovati sastancima. A do kraja programa  sam nadišla velik dio tog bijesa i došla do točke na kojoj sam odlučila uživati u ostatku  svog života. Pretpostavljam da to zovu ‘zaključkom’ – Prije stvarno nisam vjerovala da je to moguće.“

Žrtva seksualnog nasilja tijekom Domovinskog rata. (Radi anonimnosti, u daljnjem tekstu Kata) -

Prije dvadeset godina, ‘Kata‘ je bila žrtva zločina koji se opisuje kao „jedan od najprešućivanijih u povijesti“ – zločina čiji je utjecaj razarajući, ali oni koji su ga počinili gotovo uvijek prođu nekažnjeno, zločina čije žrtve gotovo nikada ne dobiju pravnu zadovoljštinu, a umjesto toga često su društveno stigamtizirane te se boje tražiti odštetu: zločina seksualnog nasilja uoružanom sukobu.

Kata je jedna od osam žena iz Vukovara u Hrvatskoj koja je nedavno sudjelovala u projektu koji je podržao  Programa Ujedinjenih naroda za razvoj (UNDP), čija je svrha pružiti  psihosocijalnu podršku žrtvama silovanja, i drugih oblika seksualnog nasilja počinjenih tijekom Domovinskog rata 1991- 1995.

Opseg ovog projekta je bio daleko širi od tipičnih programa za oporavak od trauma: Nazvan ‘Ja sam više od svoje traume’, projekt je usvojio sveoubuhvatan, cjelovit pristup poboljšanju kvalitete života žena koje su sudjelovale u njemu – pružajući im potporu u temeljnim područjima psiho-socijalnog funkcioniranja kao što su: percepcija, jačanje tijela i uma, osobni prostor i granice, ljubav i svijest, rješavanje sukoba i samopomoć.

Ovako širok raspon – kao dio Sustavnog integrativnog programa – uključio je nekoliko metoda pružanja podrške, uključujući osteopatiju, Feldenkrais metodu somatskog učenja, neurolingvističko programiranje, kao i gestalt tehnike savjetodavno terapijskog rada . Zajednički cilj ovih metoda bio je podržati žene u razvijanju učinkovitog i konstruktivnog stava prema mnogobrojnim emocionalnim izazovima s kojima se susreću te im pomoći u prevladavanju nekih negativnih obrazaca ponašanja koje su razvile kako bi se nosile sa svojom traumom. Ti obrasci uključuju i  negativne fizičke reakcije te je u projektu posebna pažnja posvećena tjelesnom zdravlju.

Uz radionice isavjetovanje , ženama je podrška pružena i tako što su dobile vlastiti prostor za sastajanje i organiziranje rasprava – kuću u Vukovaru namijenjenu isključivo njihovim potrebama.

Rezultati sustavno-integrativnog pristupa nadmašili su čak i očekivanja začetnika projekta. „Program je doista poboljašao psiho-socijalnu aspekte funkcioniranja žena“, kaže Branka Devčić, voditeljica terapijskog tima. „Sve žene u mnogo većoj mjeri iskazuju svoje potrebe, a većina je već usvojila nove i konstruktivnije načine rješavanja teških situacija i emocionalnih izazova.  Ne samo da lakše izražavaju  osjećaje kao što su bijes, strah, anksioznost i depresija, nego se i lakše nose s njima.“ 

Troje sudionika snimilo je video izjave koje odražavaju tu preobrazbu.

Svaka od osam žena koja je sudjelovala u programu istaknula je da im je poraslo samopoštovanje, a uspjele su i unaprijediti te  komunikacija s obitelji. Neke od njih su uzimale mnogo lijekova za smirenje kako bi se nosile s posljedicama traumatskih iskustava.. Program podrške u kojem su sudjelovale rezultirao je smanjivanjem količine lijekova koje uzimaju ili pak postepenim, ali potpunim prestankom njihova korištenja. Većina sudionica programa  kaže da se osjeća osnaženo zbog jačeg osjećaja kontrole nad svojim životima.

„Više se ne osjećam bespomoćno kao prije“, kaže ‘Ana‘. „Korak po korak, zbog pomaka koje smo napravili na sastancima počela sam vjerovati da se zaista mogu promijeniti. Počela sam se puno više brinuti o sebi i prestala sam razmišljati o sebi kao sluzi svoje obitelji. Na primjer, više ne preuzimam sve odgovornosti svoje kćeri na sebe. To je ispalo dobro za obje jer ju sada puštam da preuzme odgovornost za svoje postupke i pogreške, a ona dobiva slobodu koja ide s tom odgovornošću.“

„Puno sam manje eksplozivna u svojim reakcijama na teške situacija“, kaže ‘Dina’,  „I premda to još uvijek zvuči čudno, osjećam se dobro prvi put nakon mnogo godina. Glavni dio programa bio je posvećen osvješćivanju obrazaca ponašanja - stvari kao što su samozaštita i strategije izbjegavanja. Kada poznajete vlastite obrasce ponašanja imate puno više mogućnosti kontrole  vlastitih reakcija.“

„Zbog ovog programa sam se osjećala kao da ponovno imam izbora“, kaže ’Sara‘, „Kažem ono što želim i ono što ne želim. Povezanija sam sama sa sobom i imam više energije.“

Traženje pravde za zločine seksualnog nasilja za vrijeme oružanih sukoba

Seksualno nasilje, obično nad ženama i djevojčicama, ali također i nad muškarcima i dječacima, je značajka gotovo svakog zabilježenog sukoba. No, čak i nakon što je jasno proglašeno ratnim zločinom tijekom 1990-ih, silovanje i drugi oblici seksualnog nasilja počinjenih tijekom sukoba većinom ostaju nekaženjeni zločini. Prema riječima posebne predstavnice glavnog tajnika UN-a o seksualnim zločinima u sukobu, to „ je još uvijek većinom zločin bez kazne“ – a njegova upotreba kao oblika terora je široko rasprostranjena.

Parlamentarna skupština Vijeća Europe 2009. Godine u svojoj Rezoluciji 1670 o seksualnom nasilju nad ženama u oružanom sukobu, istaknula je da gotovo nijedan slučaj silovanja iz sukoba u Jugoslaviji nije bio procesuiran na domaćim sudovima i da je žrtvama onemogućen pristup pravdi i reparacijama. Takva situacija možda napokon bude prilika za promjenu, i to zahvaljujući većoj odlučnosti vlada, organizacija civilnog društva i Ujedinjenih naroda kako bi se ispravio ovaj neslavan rekord.

Hrvatska može biti dobar primjer. Prema istraživanju koje je UNDP proveo 2013., procjenjuje se da je oko 2,200 osoba  pretrpjelo teške oblike seksualnog nasilja za vrijeme oružanog sukoba od 1991. do 1995.  Međutim, policija, tužiteljstvo i organizacije civilnog društva trenutačno imaju zabilježeno samo 147 slučajeva seksualnog zlostavljanja. Čak i u slučajavima kada su preživjeli istupili radi svjedočenja, pokrenuto je samo 36 kaznenih progona, a doneseno je samo 15 presuda. Žrtve koje su preživjele silovanje u ratu u ovom trenutku nemajuposeban status, pravo na prsitup programima podrške ili zdravstvenu pomoć.

U nastojanju da ispravi tu nepravdu, hrvatsko Ministarstvo branitelja, uz podršku UNDP-a predložilo je novi zakon koji će žrtvama seksualnog nasilja u ratu konačno omogućiti priznanje, naknadu i podršku koju trebaju – napokon priznajući prava u skladu s UN-ovim i europskim standardima.

Zakon o pravima žrtvama seksualnog nasilja u Domovinskom ratu, koji bi trebao stupiti na snagu 2014., dodijelit će status preživjelima, pružiti dodatnu psihosocijalnu pomoć njima i njihovim obiteljima i odobriti financijsku naknadu za strašno zlostavljanje koje su pretrpjeli. Cilj zakona je nadići izolaciju i zanemarivanje koje su žrtve doživjele, pomoći im u reintegraciji u društvo te vratiti njihovo povjerenje u sustav, istovremeno mijenjajući društvenu percepciju kako bi se ublažila stigma i ravnodušnost društva s kojom se suočavaju.