Preživjeti seksualno nasilje u ratu

sexual_violence_victim
Žrtva seksualnog nasilja u ratu / Foto: Inia Herenčić

Napisala: Jasmina Papa

Sunčano je i svježe jutro u ožujku 2012. Stižemo u Vukovar, grad u istočnoj Slavoniji koji je bio jedno od poprišta najgorih zvjerstava počinjenih tijekom rata u Hrvatskoj između 1991. i 1995.

Tragovi od metaka i granatiranja još uvijek su vidljivi na nekim zgradama. Društveno tkivo grada je također razoreno. Prije rata, u Vukovaru je živjelo 44,639 stanovnika – 47 posto Hrvata i 32 posto Srba.

Tijekom rata više od polovice stanovništa je prognano ili izbjeglo, više od 1,500 je ubijeno, a njih približno 2,500 je ranjeno. Prema podacima iz 2011. stanovništvo se smanjilo za 37 posto, a nezaposlenost je porasla na 31 posto (u usporedbi s nacionalnim prosjekom od 17 posto).

Između hrvatske i srpske zajednice vlada nepovjerenje: djeca različitih nacionalnosti idu u odvojene smjene u školi; kafići su označeni kao hrvatski ili srpski.

Radeći na UNDP-ovom projektu podrške svjedocima i žrtvama susrela sam grupu žena koje su se udružile kako bi zajedno razbile zid šutnje oko seksualnog zlostavljanja koje su preživjele 1991. i 1992. za vrijeme opsade grada. Ivana (imena su promijenjena) nam je ispričala kako je bilo živjeti u gradu koji je tijekom dva mjeseca bivao zaposjednut, ulicu po ulicu.

„Kada je naša ulica okupirana, već sam mjesec i pol živjela u podrumu sa svojom dvanaestogodišnjom kćerkom, jedanaestogodišnjim sinom i tetkom. Do tada su već moj otac i brat bili nestali. Kada su neprijateljske strane ušle u našu ulicu, morali smo staviti bijelu krpu na vrata kuće. Na početku listopada dva muškarca su došla i odvela mog muža. Vratili su ga sljedeći dan: bio je sav pretučen, ali je saznao da je moj otac ubijen. Dan kasnije vojnici su opet došli, odveli mog muža te i njega ubili. Život u okupiranom gradu je najveća noćna mora: kretanje je ograničeno na nekoliko ulica, nemate informacija što se događa u drugim dijelovima grada, pokušavate pronaći hranu i vodu, slušajući zvuke padajućih granata i skrivajući se...“

Ivanina grupa obratila se Uredu predsjednika Republike Hrvatske, a potom i UNDP-u kako bi organizirali javnu raspravu s ciljem ukazivnja na svoju situaciju. Sjećam se da sam mislila: „Kako je moguće da se, dvadeset godina nakon kraja rata i brojnih psiho-socijalnih intervencija i rada na razvoju zajednice, četrnaest godina nakon mirne reintegracije Istočne Slavonije i izvještaja Bassiounijeve komisije*, tako malo ili gotovo ništa zna o sudbini žena?“

(*UN-ova komisija predvođena Bassiounijem, koja je prikupljala dokaze o ratnim zločinima u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj od 1992. do 1994. zaključila je da je „praksa seksualnog zlostavljanja i silovanja od nekih strana provođena tako sustavno te se čini da je proizvod politike.“)

Pri slabom svjetlu hladne sobe Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora u Domovinskom ratu, Ivana nastavlja svoju priču:

„Jedne večeri u veljači, kada sam sjedila uz svjetlo svijeće dok su djeca spavala u drugoj sobi, čulo se lupanje na vrata. Dvojica vojnika okupacijskih snaga tražila su alkohol i cigarete. Nismo imali ništa od toga. Stavili su dvije bome i kalašnjikov na stol i rekli nam da će jedan silovati mene, a drugi moju tetku. Bila sam prestravljena zbog svoje kćeri i pustila sam ih da nastave. Tada su se zamijenili.“

Ana se priključuje pričanjem svoje priče:

„Grupa paravojnih snaga upala mi je u kuću i naredila: 'Napravi nam kavu ili čaj!´. Gledala sam u kuhinjske ormariće znajući da tamo nema ništa. Tada su se počeli smijati, hvatajući me za ruke i noge, dodirujući me. Brzo su otišli, ali su se navečer opet vratili i odveli me zavezanih očiju u drugu kuću punu vojnika. Jedan od njih mi je rekao:´Ženo, ovi ljudi će te rastrgati!' Strgnuli su mi odjeću i uskoro sam stajala gola u sobi punoj smrdljivih muškaraca. Ne znam koliko njih me je silovalo, ali sjećam se da je jedan rekao da će me ubiti ako ostane nezadovoljen. Gušila sam se. Nakon nekoliko sati stavili su me u nešto nalik lijesu, vukući me za grudi i zadovoljavajući se na perverzne načine...“

Neke od žena više puta su ispričale svoje priče policiji i tužiteljima, ali se ništa nije dogodilo. Stoga ne čudi što Ured državnog odvjetništva ima zabilježeno samo 67 slučajeva silovanja i drugih oblika ratnog seksualnog nasilja.

Neke žene mogle su identificirati napadače po imenu. Unatoč tome, do hrvatskih sudova stiglo je samo 18 slučajeva koji uključuju optužbe za ratno seksualno nasilje, a samo su četiri slučaja dosad rezultirala presudom.

U najnovijem slučaju iz rujna 2012. godine, osuđeni okrivljenik pobjegao je iz Hrvatske samo nekoliko sati prije izricanja presude.

Dvadeset godina nakon rata, žene poput Ivane i Ane žive noseći se s nasilnim uspomenama, izgubljenim članovima obitelji, ponekad viđajući krivce na ulicama, stigmatizirane od mnogih u svojim sredinama, pokušavajući razviti neku vrstu normalnosti u svojim životima.

Hrvatsko zakonodavstvo im ne omogućava da zatraže status civilnih žrtava ratnog seksualnog nasilja.

Za usporedbu, pola milijuna ratnih veterana dobilo je poseban status i priznanja te zajedno sa svojim obiteljima dobivaju naknade čija se ukupna godišnja vrijednost procjenjuje na 1,8 posto bruto domaćeg proizvoda (BDP-a).

Ženske udruge tvrde da postoje mnogo više žena koje nikada nikome nisu rekle što im se dogodilo. Njihove procjene su da je najmanje 2,500 do 3,000 žena trpjelo nasilje. Broj muškaraca koji je preživio seksualno nasilje nije poznat jer je samo šačica njih progovorila o tome, upozoravajući da to nije bila rijetkost.

Dokazi koje je prikupio Međunarodni sud za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji (ICTY) i svjedočenja preživjelih pokazuju da je seksualno nasilje bilo česta pojava kad god su žene bile u pritvoru.

Zašto je samo jedan dio tih slučajeva zabilježen, a još manji broj njih je u pravosudnom postupku?

Dio problema leži u tome što je i u vrijeme mira silovanje među najmanje prijavljivanim zločinima. Žrtve šute zbog stigme, straha od osvete, nespremnosti od ponovnog proživljavanja svoje traume i konačno zbog nedostatka vjere u pronalaženje pravde.

Dakako prisutni su i drugi faktori. Ograničena reakcija policije i pravosudnih tijela također je imala ulogu, potvrđujući time rasprostranjenu pretpostavku da je počinitelje nemoguće identificirati ili uhititi.

Prema međunarodnim zakonima o ratnim zločinima i teškom kršenju ljudskih prava, država je dužna istražiti i, kada je moguće, procesuirati zločine, a žrtvama osigurati odštetu, uključujući ne samo naknadu nego i rehabilitaciju, zadovoljštinu i jamstva od neponavljanja istih zločina. Hrvatska nije ispunila te dužnosti.

Slušajući priče žena, bili smo u mogućnosti upozoriti na sljedeće nedostatke:

(1) Nedostatak podataka o žrtvama ratnog seksualnog nasilja;
(2) Nedostatni kapaciteti policijskih istraga, državnog odvjetništva i pravosudnog sustava;
(3) Neadekvatno zakonodavstvo koje nije u potpunosti u skladu s međunarodnim standardima;
(4) Nedovoljne mjere zaštite i podrške žrtvama te nedostatak ili neodgovarajuće odštete za žrtve.

U suradnji sa ženskim grupama i grupama za zaštitu ljudskih prava te državnim akterima pokrenuta je inicijativa kako bi se prenijela poruka preživjelih koju je sažela dramaturginja Eve Ensler tijekom svog posjeta Vukovaru u travnju 2012.:

„Kada je žena uništena, povrijeđena, oštećena ili izgubljena to je učinjeno svima u tom društvu, a njihova tuga, patnja i nedostatak pravde  predstavljaju nedostatak pravde za cijelo društvo.“