Malo je jedan život za Velebit

2015.11.17


Prostor sjevernog Velebita pravi je mozaik sastavljen od najrazličitijih staništa koja su dom mnogim biljnim, gljivljim i životinjskim vrstama čije smo bogatstvo tek počeli otkrivati. Upravo je ova raznolikost krških oblika, živoga svijeta i krajobraza bila razlogom proglašenja Nacionalnog parka Sjeverni Velebit.

Još davne 1930. godine to je na dosad nenadmašen način predočio veliki planinar i zaljubljenik u Velebit dr. Ivan Krajač riječima: „U veličanstvenoj povorci tu su za vječnost sabrana najdostojnija alpinska veličanstva kao nigdje drugdje na Velebitu, u tolikoj množini, a na takvoj visini i na relativno malom prostoru.“

Sjeverni Velebit nije posve netaknuta divljina, nego i prostor dubokih ljudskih tragova. Njegovu je krajobrazu poseban pečat utisnuo čovjek. Stvorio je i održavao travnjake i lokve, gradio pastirske „stanove“ i suhozide. Danas nas na to podsjećaju zarasli tradicionalni putovi i ruševine starih građevina.

Osamdeset posto površine Nacionalnog parka čine šume. Prirodnih je travnjaka, rudina, vrlo malo, a postojeći su nastali ljudskom rukom zbog ispaše stoke. Prestankom ljudskih aktivnosti ponovno ih polako preuzima šuma, čime nepovratno nestaju brojne biljne i životinjske vrste. 

Divlje lice Sjevernog Velebita 

Divlje lice Sjevernog Velebita su zvijeri – medvjed, vuk i ris. Ovaj im prostor još uvijek pruža mogućnosti za opstanak, a mnogi će posjetitelji za svoga boravka na planini vidjeti barem tragove njihova prisustva.

Ipak, najveće osobitosti i vrijednosti Nacionalnog parka kriju se, većini ljudi nevidljive, ispod nogu posjetitelja. To je sasvim poseban svijet krških podzemnih oblika, a najposebnije od njih su jame – tipični uglavnom vertikalni krški podzemni oblici nastali kemijskim i mehaničkim trošenjem stijena u tektonski razlomljenom terenu. Područje Parka, a osobito strogi rezervat Hajdučki i Rožanski kukovi, po velikom broju dubokih jama, njih više od 400, među najzanimljivijim je speleološkim lokalitetima svijeta. Unutar Parka otkrivene su i tri jame dublje od 1000 m: jamski sustav Lukina jama–Trojama (-1431 m), Slovačka jama (-1320 m) i jama Velebita (-1026 m).

Najpoznatija podzemna vrsta je velebitska pijavica, endem nacionalnog parka, dosad pronađena samo u četiri duboke jame strogog rezervata Hajdučki i Rožanski kukovi. 

Najpoznatiji lokaliteti 

Među najpoznatijim lokalitetima Sjevernog Velebita svakako je zavižansko područje s brojnim vrhovima visine od 1600 do 1676 metara: Veliki Zavižan – najviši vrh Sjevernog Velebita, Zavižanski Pivčevac, Zavižanska kosa, Balinovac, Vučjak. Svaki od njih impresivan je vidikovac.

Tu se smjestila i poznata meteorološka postaja koja bilježi sve mirne i burne susrete kontinentalne i mediteranske klime.

U neposrednoj blizini planinarskog doma ugnijezdio se među tri zavižanska vrha Velebitski botanički vrt. Osnovan 1967. godine, već gotovo 50 godina vrt je nezaobilazna točka za posjetitelje Parka i mjesto na kojem se može promatrati i učiti o bogatoj raznolikosti velebitskog bilja.

Vršnim dijelom Parka, spajajući područje Zavižana i Alana, vrlo vješto i s tek neznatnim usponima, vijuga poznata Premužićeva staza. Građena u suhozidu još početkom 30-ih godina prošloga stoljeća, protežući se kroz Rožanske kukove, otvorila je put najkrševitijim i najnepristupačnijim dijelovima Parka.

Premužićeva staza – galerija na otvorenom

Prolazak Premužićevom stazom je poput posjeta galeriji na otvorenom – staza s lakoćom vodi posjetitelja kroz različite šume, travnjake, i kamenjare, a s nje se odvaja nekoliko uspona na vrhove kukova. Tu je i omiljeno sklonište – Rossijeva koliba, koja ime nosi po jednom od prvih istraživača Velebita, botaničaru Ljudevitu Rossiju.

Ima li posjetitelj samo jedan dan za posjet Sjevernom Velebitu, Premužićeva staza i Rožanski kukovi na najbolji će mu način pokazati svu njegovu raskoš.

U južnom dijelu Parka smjestilo se područje Alana. To je prostor planinskih travnjaka, duliba i padeža iznad kojih su planinski vrhovi. Pogled koji se s Alana pruža na more i otoke ulazi u trajnu memoriju posjetitelja. Vrlo blizu je Mirovo, mjesto koje je također nekoć bilo veliko ljetno planinsko naselje, a danas tamo nalazimo tek ostatke kuća, štala, suhozida i šterni.

Velebitska cesta koja preko prijevoja Velik Alan spaja Liku i more, geografski razdvaja sjeverni od srednjeg Velebita.

Nacionalni park Sjeverni Velebit ima mnoga lica. Nemoguće ih je upoznati tek za jednoga posjeta. Ali jedan posjet osigurava dolazak za drugi jer ovo je prostor zaljubljenika. Nerijetko ostaje neizreciv u svojoj ljepoti. Ni riječi pred veličanstvenošću prirode. A istodobno, sve neizrecivo u hodu planinom moguće je reći.

 

Nacionalni park Sjeverni Velebit jedan je od 19 nacionalnih parkova i parkova prirode obuhvaćenih projektom PARCS kojeg od 2014. godine provodi UNDP Hrvatska u suradnji s Ministarstvom zaštite okoliša i prirode. Rješavanje postojećih nejednakosti parkova u pogledu financiranja, unaprjeđenja ljudskih kapaciteta, ulaganja u infrastrukturu i energetsku učinkovitost objekata u parkovima glavni su ciljevi ovog projekta koji je omogućen darovnicom Globalnog fonda za zaštitu okoliša (GEF) u iznosu od 27 milijuna kuna. Očuvanje i zaštita parkova kao nacionalnih resursa važna je radi osiguravanja pitke vode, zdrave hrane, čistog okoliša i ljudskog zdravlja. Ulaganje u njihov razvoj također će doprinijeti razvoju lokalnih zajednica i otvaranju zelenih poslova.